Ugriz zmije

rijeme je sve intenzivnijeg boravka u prirodi, planinarenja, odlaska na more... uz uživanje u svim tim blagodatima, neke činjenice treba imati na umu. Jedna od njih su zmije, koje također traže svoje mjesto pod suncem. Pročitajte kako što uspješnije realizirati naš zajednički suživot. A ako zmija ugrize, dobro je znati što nam je činiti.

Na našem pdručju živi 14 vrsta zmija, od kojih su samo dvije otrovnice, poskok i riđovka. Iako je poskok nešto otrovniji od riđovke, obje zmije su manje otrovne od, primjerice, afričkih ili azijskih zmija otrovnica, te je njihov ugriz rijetko kada smrtonosan.


Poskok (modras, kamenjarka; Vipera ammnodytes) je pepeljsato sive boje i naraste do 1 metra. Glava mu je srcolikog izgleda, s karakterističnim roščićem na vrhu nosa. Uzduž hrpta nalazi se tamna vijugava linija koja ide od glave do vrha repa i karakteristična je za svaku viperu (tzv. Kainov znak). Sa strane linije nalaze se tamne mrlje. Poskok živi uglavnom u južnim, krševitim krajevima.


Riđovka (šarka; Vipera berus) se nalazi u cijeloj Europi. Duga je oko 60 do 80 cm, te također ima "cik-cak" liniju uzduž tijela. Postoje dvije vrste: Vipera berus bosniensis i Vipera pseudoaspis.







Ako zmija ugrize, najvažnije je utvrditi da li je otrovna ili nije. Za razliku od neotrovnih, otrovne zmije imaju trokutastu glavu i uske eliptične oči. Naše se otrovnice razlikuju od neotrovnica i oblikom tijela, koje je kratko i zdepasto, za razliku od neotrovnica čija su tijela tanka i izdužena. Valja napomenuti, međutim, da razlikovanje otrovnica na ovakav način vrijedi samo za područje Europe.
Vrste iz porodice Viperidae iz Sjeverne i Južne Amerike te Azije, kao što su na primjer čegrtuše, imaju i udubljenje između očiju i nosnica koje im služi za otkrivanje topline. Međutim, naše vrste iz porodice Viperidae (poskok, riđovka i planinski žutokrug) nemaju takvo udubljenja, te nam ono ne može služiti kao jedan od kriterija za razlikovanje zmija otrovnica i neotrovnica u našem podneblju.

U postupcima samopomoći sugerira se da se ne kreće u lov za zmijom zbog zbog rizika dodatnog ugriza. Ako je zmija ubijena tada je poželjno da se donese u bolnicu radi točne identifikacije, što bitno utječe na terapijski postupak.

Na mjestu ugriza obično se vide dvije ubodne ranice od zmijskih zuba međusobno udaljene 6-8 mm, iako je moguće da postoji i samo jedna ranica ili čak samo ogrebotina. Nalaz ranice ne znači da je otrov sigurno ubrizgan u tijelo. Prema podacima, čak 22% dokazanih ugriza nema znakova otrovanja.

Simptomi zmijskog ugriza:
Na mjestu ugriza unutar dva sata javlja se bol i otok. Kod težih otrovanja bol se javlja brzo i neobično je oštra; otok se također ubrzo širi i može biti praćen jakim potkožnim krvarenjima. Na koži se, uz crvenilo, mogu javiti i mjehuri s krvavim sadržajem. Neposredno nakon ugriza u gotovo polovici ugriženih javljaju se opći simptomi poput vrtoglavice, mučnine i povraćanja, osjećaja opće slabosti, te otok regionalnih limfnih čvorova (u preponi kod ugriza u nogu ili u pazuhu kod ugriza u ruku). Blijeda i hladna koža, orošena znojem, uz ubrzani rad srca i pad krvnog tlaka znakovi su šoka, koji se uglavnom razvija postupno i glavni je uzrok smrti.

Postupak kod zmijskog ugriza
Ako zmija nije otrovnica, ranu treba obilno isprati vodom, namazati antibiotskom mašću i zamotati zavojem. Treba provjeriti kada je osoba zadnji put cijepljena protiv tetanusa, te je ako je prošlo više od 5 godina potrebno docijepljivanje.

Kod sumnje na zmiju otrovnicu ugrižena osoba mora strogo mirovati tj. treba izbjegavati i najmanji pokret, a ruku ili nogu na kojoj je ugrizna ranica treba imobilizirati. Oko 5 do 10 cm iznad mjesta ugriza ugriženi ekstremitet treba podvezati srednje jakim stiskom kako bi se zaustavila venska i limfna cirkulacija, a u svrhu usporavanja širenja otrova u organizmu. Važno je, međutim, da se ne podveže prečvrsto kako se ne bi zaustavila arterijska cirkulacija.

Neophodan je hitan prijevoz ugrižene osobe u bolnicu.
U načelu se hospitalizira svaki slučaj ugriza zmije, ne razmišljajući suviše je li zmija otrovna ili neotrovna.

Čitanjem literature iz različitih izvora može se naići na različite, pa i proturječne upute o postupcima nakon zmijskog ugriza, koje laike a nerijetko i medicinske stručnjake mogu dovesti u nedoumicu.

Danas je općeprihvaćeni stav da se ranica ne zarezuje, otrov se ne isisava, a led se ne stavlja na mjesto ugriza !!!


Antidot za zmijski ugriz (antiviperinum) potječe iz konjskog seruma, a sadrži protutijela koja je konj proizveo nakon što mu je ubrizgan zmijski otrov. Antiviperinum se daje isključivo u bolničkim uvjetima intravenski, i to samo kada je strogo indiciran, budući da sam antiserum može izazvati ozbiljne, pa čak i po život opasne reakcije.

Prevencija zmijskog ugriza
Neke ugrize poput onih kada osoba slučajno stane na zmiju, gotovo je nemoguće spriječiti. Međutim, postoje mjere predostrožnosti koje mogu znatno umanjiti mogućnost da vas zmija ugrize:

* Pustite zmiju na miru. Mnogi ljudi budu ugriženi pri pokušaju da zmiju ubiju ili da joj se što više približe. Zmije najčešće pobjegnu, a samo iznimno napadaju.

* Izbjegavajte visoku travu ukoliko nemate prikladnu obuću (debele kožne čizme), te se što je moguće više krećite već postojećim stazama.

* Ruke i noge ne stavljajte na mjesta koja nisu pregledna (primjerice zavlačiti ruku u grm ili iza nekog kamena). Ne podižite kamenje ili komade drva ukoliko niste na dovoljnoj udaljenosti od potencijalnog napada zmije.

* Posebno budite oprezni i pripravni ukoliko se penjete po stijenama.